Tog jutra rano pred kuću Matija Mioča sa rijeke stigao je glasnik sa planine.

– Poručio ti je, reče glasnik, uzbuđen, Jovo Dubljević da obavezno uz visoki brijeg dođeš kod njega. Ima nešto vrlo važno da ti javi, ali prije nego kreneš prezuj obuću: desni opanak obuj na lijevu, a lijevi na desnu nogu! Hoćeš li ponijeti u bisagama bocu rakije, to sam odluči.

-PIŠE: KOSTA RADOVIĆ

Matije je primio gosta u kući, na sto mu stavio bocu rakije, rekao da sam natoči u čašu. Zatim je ćutke sio na krevet, savio cigaretu hercegovačkog duvana, zapušio.

–Veliš, desni na lijevu, lijevi na desnu!

–E jes – reče planinac isijajući rado šljivovicu. Zna on nešto Božije.

Tada se Matije sjeti da ima četiri djevojčice kao četiri zlatne jabuke, ali nema muško čedo, pa su on i njegova žena Ruža često trpjeli prekor od njegove stare majke:

–Goni! Šta će ti nerotkinja? Nađi djevojku koja će ti roditi nasljednika...

Taj teror je bivao sve češći, pa je jednom Ruža uzela uzicu, pošla u veliku lipovu šumu ispod stijena, spremna da se objesi.

Sjedeći očajna na staroj žili lipe, ču glas iz vasione:

–Nemoj, Ruža! Ti si pobožnica.

Zato je odustala od ideje oduzimanja života vješanjem. I vratila se svojim zlatnim jabukama, pa što Bog dadne.

Ovoga se Matije sjetio sada, dok je planinac točio još koju čašu, a potom hitro skočio i žurno otišao.

Pošto je Matije uradio ono što je najvažnije: desni na lijevu, lijevi na desnu – uzjahao je na Zelenka, koga mu je već osedlala žena, i krenuo stazom uz vrlo visoki brijeg kanjona rijeke Komarnice. Ta staza imala je desetine manjih krečnjačkih putanja, raskrsnica, koje su se granale kao bijeli nervi islikani na brijegu.

Jovo na Planini primio je Matija u zagrljaj:

–Dobro došao, kume! Drugog kuma ne traži. Nakon devet mjeseci rodiće ti žena sina koji će biti čuveniji nego kneževi i vojvode. Takva je javka Božija.

Zaista, devet mjeseci kasnije, Ruža je, na dan Svetog Cara Konstantina, rodila muško dijete u istoj onoj lipovoj šumi, sama mu podvezala pupak, a kum mu je dao ime Konstantin i darova mu jednu staru knjigu – slavijansku – uzbuđen i srećan.

Javljanje ne treba tumačiti. Sve je jasno i od Boga.

Na rijeci se tog dana pila medovina i rakija, rodstvenici od Manastira Uspenija i Kruševa arhimandrita Arsenija Gagovića – stizali su sa darovima a majčin brat Milutin Ćuk, čuven zbog mudrosti i poštenja, darova je čedu sestriću mladog vola zekonju gatačke rase.

Tako je kad Božija volja zaustavi, preusmjeri zlo na dobro.

Kad sam god sanjao majku, upozoravale me je na opasnosti koje ću doživjeti.

Sve je to iz energije koja se naziva ljubav, neuništiva materinska ljubav.

Ona me je upozoravala na istinu: najopasnije je kad poslije čovjekove smrti niko ne primjećuje njegovo odsustvo! Tu moć zaborava majka Ruža pravoslavka nazivala je – prokletstvom! I pričala je mnoge primjere.

P.S. Jedan strah iz sedme godine života i sada, u osmoj deceniji življenja, povremeno prati me u snovima, javljanjima i rijetkim pričanjima. O tome je više pričala moja majka, čak i jednu noć prije smrti, dok sam dežurao kod njenog kreveta. Odmah poslije pete njemačko-fašističke ofanzive, juna 1943 godine – iz pećina i šuma vratili smo se na zgarišta svojih domova. Kao seljačko dijete, iako je rat, imao sam obavezu da odbijem goveda niz livade u šumu do rijeke. U dječjem zanosu i trku, naletio sam na proplanak, na kome je bila skupina ljudskih leševa u raspadanju. Po leševima su gmizali bijeli ugojeni crvi, koji su osvajali očne duplje, lobanje, a između njih su jurili nevjerovatnom brzinom vrlo sitni crni crvi, koji su grickali ljudsko meso brzinom koju dječje oko nije moglo, zbog straha, tačno snimiti. Strah je naglo zaustavio moj trk, disanje. Podsvjesno sam to doživio kao da su ti mučenici živi, da će skočiti i kidisati kivno na mene, izmicao sam se natraške, zapinjao petama za kamenje, trnje, padao i dizao se, gubio sam svjesnost... U takvom stanju, ne znam kako sam stigao do našeg vrela na Mioči, strahovito žedan. Tu sam pao. Tu me je našla majka...

Noću sam skakao iz sna, vikao:,,Eno ih... Sad će...“. Majka mi je izljevala stravu (način liječenja od straha) mjesecima, dok se pojava stišala i smirila. Strah je ostao stvrdnut duboko u dječjoj duši, tako da sam se tek poslije osamdeset godina, sa naporom, odlučio da ga zapišem.

Ovaj strah nije postao ludilo zahvaljujući majčinoj brizi i toplini.


(NASTAVIĆE SE)

---